Rečnik pojmova

Rizik pokriven osiguranjem, čije nastupanje u vidu osiguranog slučaja stvara osiguravačevu obavezu za isplatu odštete. Osigurani rizici mogu biti, na primer, požar, eksplozija, nesrećni slučaj i mnogi drugi. Podrobno su obrađeni u uslovima osiguranja, zavisno od odgovarajuće vrste osiguranja. Uslovima se tačno utvrđuje od kojih opasnosti se može sprovesti osiguravajuća zaštita. Prilikom određivanja osiguranih rizika prisutna su dva pristupa: njihovo pojedinačno nabrajanje, sa utvrđivanjem obima svake od opasnosti – nabrojani rizici – ili načelo svih rizika gde se osigurava od svega što nije izričito isključeno.

Osiguranje lica ili osiguranje imovine na osnovu zakona, nezavisno od volje učesnika u osiguravajućem odnosu. Zakonska prinuda u osiguranju prisutna je u svim zemljama, pokrivajući, doduše, srazmerno mali deo ukupnog osiguranja. U nas je zakonom određeno da se obavezno osiguravaju vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, putnici u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja, vlasnici odnosno korisnici vazduhoplova od odgovornosti za štetu nanetu trećim licima i polozi građana kod bankarskih i drugih finansijskih ustanova. Vlasnici ili korisnici prevoznih sredstava dužni su zaključiti ugovor o osiguranju sa osiguravajućom organizacijom. U tim slučajevima osiguravajući odnos ne nastaje samokretno, premda je obavezan, već sklapanjem ugovora. Odredbe o obaveznom osiguranju ne važe za vojsku. Značajno područje prinude, koje je izvan premijskog osiguranja, predstavlja socijalno osiguranje, uređeno takođe posebnim zakonskim propisima.

Vrednost, po pravilu izražena u novcu, na koju osiguranik, odnosno korisnik osiguranja polaže pravo prilikom nastupanja osiguranog slučaja. U imovinskim osiguranjima naknada obično zavisi od tri činioca: visine štete, visine svote osiguranja i vrednosti osigurane stvari. Iz osiguranja se ne može dobiti više nego što je nastali obim štete, i to samo u granicama svote osiguranja i vrednosti osigurane stvari. Stoga se svaki od ovih sastojaka može pojaviti kao gornja granica osiguravačeve obaveze. Kod osiguranja od nezgode na iznos naknade utiču visina osigurane svote i obim posledica nesrećnog slučaja. Naknada koja se isplaćuje korisniku osiguranja ne može preći iznos osigurane svote. Zavisno od posledica, najčešće se isplaćuje samo njen deo. U osiguranju života naknadu, najopštije rečeno, predstavlja unapred ugovorena osigurana svota ili renta koja se isplaćuje osiguraniku, ili licu koje on odredi.

Isprava koja se izdaje kada nema dovoljno podataka ili vremena za sačinjavanje polise osiguranja. Ovaj dokumenat sadrži važne sastojke ugovora o osiguranju i kasnije se zamenjuje polisom. Ugovor je zaključen kad oba ugovarača potpišu bilo polisu, bilo list pokrića. List pokrića u praksi, međutim, obično potpisuje samo osiguravač dajući izjavu o preuzetoj obavezi iz osiguranja. Izdavanje ove isprave koristi obema stranama: osiguranik odmah dobija osiguravajuću zaštitu, bez čekanja da mu se istavi polisa, dok osiguravač stiče pravo na naplatu premije. Premda se može izdavati za gotovo sve vrste osiguranja, svoju primenu list pokrića je našao naročito kod transportnih i imovinskih osiguranja u užem smislu, recimo, kod osiguravanja većih objekata gde je potrebno da ih, pre izdavanja polise, prethodno pregleda osiguravačev stručnjak ili kad osiguravač, jednostavno, iz tehnickih razloga, nije u mogućnosti da izda polisu.

Fizičko ili pravno lice kome pripada naknada iz osiguranja. U svojstvu i korisnika i ugovarača osiguranja javlja se, najčešće, jedno te isto lice – osiguranik. Stoga naziv korisnik osiguranja treba upotrebljavati pre svega kada je lice koje koristi osiguranje bilo van ugovora u trenutku njegovog zaključivanja, ne pojavljujući se ni lično niti preko zastupnika. Razlika između navedenih uloga u praksi se naročito pojavljuje kod ugovora o osiguranju u svoje ime, a za tuđ račun. Korisnik osiguranja za tuđ račun ne mora uvek biti unapred poznat osiguravaču, pa čak ni ugovaraču osiguranja. Dovoljno je da ugovorom budu utvrđena nepristrasna merila za njegovo određivanje. Zato korisnik može biti bilo određen, bilo odrediv – osiguranje za račun neodređenog lica. Osiguranje za tuđ račun nastalo je u pomorskom osiguranju, ali je našlo primenu i u mnogim drugim vrstama osiguranja. Pojam korisnika izdvaja se i kod osiguranja u korist trećeg lica, najčešće kod osiguranja života, gde ga može predstavljati bilo ko (rođak, staratelj ili neko drugo lice, dobrotvorna ustanova, neko preduzeće, udruženje, pa čak i kućni ljubimac).

Osiguranje zaključeno slobodnom voljom, iz čisto ekonomskih pobuda zainteresovane strane – ugovarača osiguranja, odnosno osiguranika kako bi zaštitio imovinu, imovinski interes, odgovornost, zdravlje ili život. Dakle, ono proističe iz razvijenosti svesti o postojanju potrebe koja se zadovoljava sklapanjem ugovora o osiguranju sa osiguravajućim društvom. Većina osiguranja spadaju upravo u dobrovoljna. Prema našim zakonskim rešenjima, a slično je i u drugim zemljama, osiguranje imovine i osiguranje lica su načelno dobrovoljni. Nasuprot tome, postoje obavezna osiguranja kao izuzeci strogo uređeni zakonom. Moguće je da neka grana osiguranja bude i dobrovoljna i obavezna: na primer, zdravstveno osiguranje za koje se zakonskim odredbama može utvrditi do kog iznosa je prinudno i preko čega je dobrovoljno.